Zdravlje

Priča kako su krave otkrile lijek kojeg i danas koristimo

otrov Otrov za štakore postao spas od začepljenja krvnih žila

Ako su guske spasile Rim, možemo li reći da su krave spasile krvožilni sustav milijuna ljudi? Od polja cvjetova žutog koktca, jednog očajnog samoubojice do legendarnog američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera, trebali smo pretvoriti otrov za štakore u spas od začepljenja krvnih žila, priča u kojoj smo zahvaljujući veterinaru shvatili kako je njegov antipod i antidot protektor tih istih krvnih žila.

Topla jesenska noć trebala je biti upamćena po zvijezdama i sreći. Dječak Jean Marc Queffélec bio je bez mira i u suzama, iskrao se nervozno iz kreveta da obiđe svoju mezimicu, prelijepu kravu Blanchette. Obitelj Queffélec uvelike je živjela od njih kao i dosta drugih seljaka u Québecu. Blanchette se ozljedila na paši dok ju je Jean Marc čuvao i porezala nogu na obično suho deblo, prokleto da bilo i to suho deblo. Ozljeda je bila mala ali iz nekog razloga ni mudra baka Anette nije uspjela zaustaviti krvarenje i ostavila ju je u štali uvjeravajući Jean Marca kako je za tako divnu i zdravu kravu ta ozljeda sve samo ne opasna. Nešto Jean Marcu nije dalo mira. Blanchette je ležala u lokvi vlastite krvi, preslaba da bi se ustala i Jean Marcu je srce skoro prepuknulo od tuge. Pozvao je gotovo vrišteći baku i roditelje ali sve što su mogli je dočekati zoru s mrtvom Blanchette. To je bila već treća krava koja je iskrvarila od malenih ozljeda koje nikada nisu predstavljale opasnost za njihovo blago. Crni oblak strepnje nadvio se nad srcem Jean Marca.

Nije znao Jean Marc kako je puno dječaka pastira i puno obitelji SAD-a i Kanade dijelilo istu strepnju nad svojim kravama. Prvi svjetski rat tek je završio i svijet je ušao u lude dvadesete, doba nade i napretka. Stotine tisuća krava umiralo je od neobjašnjivih krvarenja inače bezazlenih rana. Kanadski veterinar Schofield bio je odlučan shvatiti istinu svojih krvarećih pacijentica i uz pomoć običnog povećala utvrdio kako su sve umiruće krave imale jedno zajedničko – jele su pljesnivo sijeno u kojem je bilo puno žutog kokotca (Melilotus officinalis). Njegov kanadski kolega Roderick napravio je elegantni eksperiment i zahvaljujući zečevima dokazao kako baš pljesniv žuti kokotac, a ne onaj običan, sadrži neku „antitrombinsku tvar“ koja zaustavlja grušanje (koagulaciju) krvi. Bila je to godina 1929. no vješto veterinari nisu mogli odgovoriti pitanje na koje mogu odgovoriti samo kemičari – što je to bilo opasno u pljesnivom žutom kokotcu?

Žuti kokotac nije nam bio nepoznat. U tradicionalnoj fitoterapiji kao i dan danas koristio se kod tegoba vena i edema limfe a kao član obitelji grahorica, Fabaceae, uz lucernu bio je na normalnom jelovniku krava i nikada nije ostavljao posljedice.

Znao je to Ed Carlson, farmer iz Winsconsina, nekoć ponosan na svoja šampionska grla koja su hametice padale žrtvom gubitka krvi. Bijesan i jadan po najvećoj je mećavi usred zime putovao preko 300 kilometara s mrtvom kravom i kantama krvi koja nije htjela grušati sve do instituta gdje je tada radio kemičar Karl Link i njegov mlađahni njemački kolega Wilhelm Schoeffel. Bacivši bijesno pred njih pune kante krvi zamolio ih je da nađu koji to otrov truje njegove mezimice. Posao je bio velik. Trebalo im je punih šest godina da iz pljesnivog sijena a ne kravlje krvi izoliraju otrov. Zvao se dikumarol.

Odgonetnuta je misterija. U normalnim okolnostima, žuti kokotac ima bezazlenu kemiju koja se sastoji od kumarina i njegovih glikozida. Takvi kumarini nikada ne mogu zaustaviti grušanje krvi kao što može njegovi zli brat dikumarol, produkt metabolizma plijesni u sijenu. Iskusni kemičari već su imali i in vitro test kojim su otkrili i snažnije molekule. Kako ih je financirao Wisconsin Alumni Research Foundation (WARF), nazvali su najsnažniji spoj warfarin. Bila je 1941. godina i na žalost svijet je ulazio u WAR i krvarenje u ratu. Prva zamisao bila je daleko do lijeka. Kako su vidjeli da varfarin izaziva unutrašnje krvarenje u glodavaca, nakon drugog svjetskog rata su ga reklamirali kao otrov protiv tih napasti.

Nekako u isto vrijeme 1939. godine danski kemičar Henrik Dam otkrio je kako je jedan poseban vitamin, vitamin K, bitan za grušanje krvi. Nazvao ga je prema njemačkom nazivu Koagulationsvitamin i otuda njegova skraćenica K. Za otkriće vitamina K1 i K2 dobio je ratnu Nobelovu nagradu.
1951. E.J.H imao je 22 godine i bio je u dubokoj depresiji zbog službe u vojsci koja je u mornarici bila sve samo ne lagana. Odlučio je uzeti otrov za štakore iz skladišta i zvaršio u bolnici s masivnim krvarenjima. Njegovi liječnici zbrojili su dva puta i masivnim dozama vitamina K, jedva desetljeće starim novitetom, spasili mu život. Ovaj slučaj objavili su u JAMA časopisu i ne misleći što će time promijeniti. Čim smo dobili jasni protuotrov, riješena je prepreka da korstimo varfarin kao lijek – ako pretjeramo u dozi. Varfarin je postao lijek kod pacijenata kod kojih postoji povećani rizik opasnih grušanja krvi i do danas je ostao jedna od prvih linija usprkos njegovim manama. Prvi poznati pacijent na stabilnoj terapiji varfarinom postat će Dwight Eisenhower.

Vitamin K1 i K2 nisu nas pustili na miru i shvatili smo kako K2 ima jasno mjesto u zaštiti krvnih žila premda je antipod djelovanja varfarina. Ali to je priča nekih drugih večeri.

Danas je varfarin suha otuđena kutijica bez duha. Za sve medicinske djelatnike, kada propisuju ili izdaju te plave tabletice koje su rijetko voljene, potražite u njima Jean Marcove suze nad mrtvom Blanchette, ljutnju Ed Carlsona i njegov put kroz mećavu, dva genijalna kanadska veterinara i uporne kemičare, jednog očajnog samoubojicu i žuti kokotac, sve se to nalazi u jednom od najstarijih lijekova za probleme grušanja krvi. Žuti kokotac, botanički otac varfarina, ostao je živjeti i dan danas kod kroničnih venskih tegoba iz sasvim drugačijih razloga od svojeg sintetskog djeteta. Naći ćete ga uz tramvajske pruge Zagreba, rubove polja Slavonije i makadame Like.

Jedno hvala bit će sasvim dovoljno.

Stribor Marković
www.plantagea.hr

Facebook komentari

Odgovori