ostalo

Plavuša u borbi s nosorogom

lifeX.hr

 

Event

U ovakva luda vremena svima nam treba utjeha, topla riječ, svijetlo u tunelu i puno ljubavi. Umjesto prazne demagogije predstavljamo vam jednu odličnu knjigu koja će vas zabaviti, nasmijati, udahnuti optimizam, taknuti u dušu i otvoriti vrata nekom novom svijetu.

Ovo je priča o životu, baš takvom kakav je život, nepredvidiv, fascinantan, moćan i lepršav. Pregršt priča koje će vam pokazati tajne koje su skrivene duboko u nama i koje žude da ih uhvatimo u titraju i poput najljepšeg cvijeta spustimo u naš dlan.

Priče koje će vas inspirirati i pokazati da kroz život možete drugačije!  Poklanjamo vam djelić iz knjige:

TRANSFORMACIJA IZ „DVOJE“ U „BITI SAM“

Znate li kako izgleda transformacija iz „dvoje“ u „biti sam“? Uuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!  Samo to mogu reći, mislim da shvaćate. Odjednom je sve trebalo raditi sam: odlaziti na spavanje, buditi se, jesti, voziti, gledati TV, šetati, kuhati, kupovati, hodati, sanjati, spavati, plakati, šmrcati, biti bolestan, usisavati, gledati kroz prozor… disati. Sve sam. Nikoga nije bilo u blizini. Roditelji 200 km daleko, prijatelji zaokupljeni poslom, zubićima, dojenjem, mekanom ili tvrdom stolicom, povraćanjem, trudovima, pelenama, benkicama, zadaćom, kuhanjem, problemima „on mi ništa ne pomaže“ ili „ona me uopće ne razumije“.

Dakle, bila sam sama na svijetu, kao utopljenik na splavi koji čeka da se nešto dogodi i da ga netko pokupi nekamo, bilo kamo, samo gdje ima tla pod nogama, makar i u pustinju. Kakva panika, ha? Biti sam, kakvo je to agregatno stanje, činilo mi se poprilično jebeno! Kao da sam bila višak, nitko me nije trebao, nikome nisam falila, nitko me nije čekao. Odjednom mi je moja zamisao da nađem sebe bila glupa. Kako da nađem sebe, a i kada nađem sebe, što ću onda sa sobom kada sam ovako saaaaaaaaaama i jadna i kukavna i slabašna i nikakva, i tko mi je kriv kad sam glupa, i tako mi i treba, i zar nikoga nema da me zagrli, hoću da me netko zagrli oooooooooooodmaaaaaaaaah, i sada, i bezuvjetno ovog trena!

 Al’ nije bilo nikoga.

Kao kad pohamo meso pa ga uvaljamo u jaja, brašno i mrvice, tako sam i ja samu sebe uvaljala u jadikovanje, kukanje i samosažaljenje. Totalno sam se izgubila u novoj ulozi zvanoj „Potpuno sama žena tražiteljica same sebe“. Imala sam ulogu, ali nije bilo scenarija,  rekvizita, redatelja, a kamoli filma. Tada mi uopće nije palo na pamet da je sve u mojim rukama i da mogu snimiti film kakav god zamislim, samo trebam zamisliti i krenuti.

 Zanimljiva je ta samoća. Mi uopće ne znamo biti sami i jako se bojimo toga. Ostati sam, kakav užas. Samoća je jednaka najgorim strahovima. Ni ja nikada do tada nisam bila sama. Prvo imaš roditelje, braću ili sestre, širu obitelj koji te svi, većinom, vole jer si mala, slatka i gegaš se kad hodaš. A onda imaš svoj razred, prijatelje iz tvoje ulice, simpatije, pa škvadru s faxa, pa ekipu sa špice, pa prijateljice koje imaju neizmjerno puno vremena za ispijanje kava i gatanje tipa voli me-ne voli, pa onda dođe i taj koji te voli, mazi i pazi, pa imaš sebe u njegovom zagrljaju i onda ŠOK! Više nemaš nikoga i nitko nema baš vremena za tebe i tvoje jadikovke. Što sad? Kako biti sam i sretan, je li to uopće moguće? Neeeeeeeeeeee, nijeeeeeeeeeeeee, vrištalo je sve u meni!

 Nisam znala što bih sama sa sobom, nakon svih aktivnosti ipak stignem kući i, kad otvorim vrata i polagano uđem unutra, istog trena zgrči mi se želudac i napadne me neopisiva potreba bijega u galamu, ljude, buku, preplavljenu masu, da svu sebe utopim u njima i tamo nestanem u snovima. Mrzila sam tu tišinu koja me dočekivala, bila je zlokobna, cijeli je stan bio tako pun nje da se nigdje nisam mogla skriti, šutjela je u mojim ušima težinom jačom od stotine decibela. Ni radio nije pomagao, ona je bila jača. A njezina prijateljica samoća, kao da joj je bila blizanka. Nisu mogle jedna bez druge, a nijedna od njih nije mogla bez mene. Opsjedale su me i hranile se svakom mojom suzom. Toga im je trebalo u neizmjernim količinama, a ja sam ih svakodnevno hranila. U danima dok je svuda oko mene titrao život u svoj svojoj ljepoti i čekao na mene, ja sam u društvu svojih „tlačiteljica“ ubijala samu sebe i sve te trenutke gužvala i pretvarala u ljigavu, amorfnu smjesu vlastitog pakla koju sam tako lijepila uokolo pretvarajući se u otpad vlastitog sažaljenja.

Pozivnica

 

 

 

Facebook komentari

lifeX.hr

Odgovori