Šareno

Otkrijte zašto je Suli u avanturi i kako izgleda jutarnje mazikanje

Žene koje žive sebe

Kreativci su zanimljivi ljudi.  Kod njih ništa nije uobičajeno jer oni imaju slobode živjeti sebe i izaći iz okvira koji sputavaju bez straha što će drugi misliti o njima.

Tako vam danas predstavljamo jednu takvu kreativku – Maju Šimlešu. Maja osim što je poslovna žena i majka stigne pisati slikovnice. Nedavno je izdala svoju prvu slikovnicu Suli u avanturi  (Profil) i podarila dječici urnebesnu priču koju ću zasigurno obožavati. Osim dinamične i nesvakidašnje  fabule  o nestašnoj žirafi Suli koja otkriva svijet  traži odgovor tko je ona zapravo,  tu su i genijalne ilustracije koje je osmislio Sven Nemet.

Ovo je pustolovina s afričkog juga
gdje mala žirafa traži svog druga.
Ovo je i legenda o mudrom slonu
koji životinje savane uči bontonu.
 
Poslušaj priču o šašavoj Suli
koja pruge želi i banana guli,
A sve zato što ne zna tko je
i ne može naći krdo svoje.

Odakle ideja za stvaranje slikovnice i žirafe Suli?

Suli je nastala totalno spontano, kao spas u dugim vožnjama automobilom do jaslica. Kad imaš dijete koje zanima sve osim spavanja, vožnja do centra grada u 8 sati ujutro može jako dugo trajati. Tako sam počela smišljati priče inspirirana našom mama-dijete svakodnevicom, a Suli se vrlo brzo popela na vrh ljestvice omiljenih likova. Pogotovo kad bih je oživjela u igrokazu – naime, lijevom bih rukom držala volan, a desna bi glumila žirafu i nasmijavala moju kćerkicu na stražnjem sjedalu. Trebale su mi godine da je stavim na papir, a onda i još koja da je odlučim ponuditi izdavačima, tako da moja djevojčica sad ima već 8 godina, ali nas Suli i dalje zabavlja.

Koliko ti je Anabela pomogla u idejama i stvaranju? Koja je glavna poruka priče?

Anabela mi je svojim pitanjima i briljantno duhovitom dječjom logikom pomogla u oblikovanju Suli kakva je danas. A njezini su izazovi u vrtiću i školi – od toga kako preživjeti ruganje ili neprihvaćanje ako si različit pa do toga kako se uklopiti u željeno okruženje – oblikovali glavnu ideju priče. Naime, Suli je jedna vrckava i neizmjerno draga žirafica, ali i poprilično smotana jer ne zna tko je i luta savanom u potrazi za društvom. No, životinje ne reagiraju blagonaklono, ali ona ne odustaje jer osjeća da je s njezinim dugim nogama i vratom zaista sve u redu, bez obzira na to što drugi govore. I naravno da na kraju, uz pomoć jedne mudre surle, pronađe svoje mjesto u životinjskoj „džungli“.

Jesu li djeca kreativnija od nas odraslih?

Ne bih rekla. Dok mi trebamo svjesno stvoriti prostor i vrijeme za vlastitu kreativnost, pogotovo ako nemamo posao u kojem se tako možemo izražavati, djeca pak trebaju poticaj da bi je razvila. Ili možda bolje reći manje poticaja. Naime, u današnjem društvu uz toliko dostupnih instant igračaka, pametnih uređaja, na desetke televizijskih kanala i preuslužnih roditelja, tetki, djedova i baka, djeca nemaju potrebu izmišljati zanimacije ili sami izrađivati igračke, a da o maštanju i smišljanju priča ne govorim. Sjećate se kako su naše generacije odrastale? Šiba ti je bila mač, žličicama si kopao garažice za autiće na brdašcu pred zgradom, a latice cvijeća i listići su nam služili kao nakit i šminka. Uh, sad zvučim kao starica, ali zapravo, možda mi kao odrasli upravo zbog toga danas lakše možemo probuditi vlastitu kreativnost.

Kada si pisala jesi se vraćala u djetinjstvo da bi ubrala te vibracije?

Ne. Bila sam vrlo maštovito dijete, na sreću svojih roditelja koji su me skidali s lustera ili objašnjavali da je opasno hodati stubama u visokim maminim potpeticama ili se hvatali za glavu kad bih poželjela zapaliti svjećice na boru, doslovno. A i danas imam glavu u kojoj se rađaju luckaste priče. Često se zajedno sa suprugom Brunom ne možemo načuditi mojim snovima i svemu što sam u njima ispreplela. Ali kad je riječ o Suli, prvenstveno sam ubirala vibracije iz Anabelinog djetinjstva i njezinih dogodovština.

Kakav odnos imaš sa djetetom u tebi, kako ga ispoljavaš i koliko mu dopuštaš da te vodi kroz život?

Oooo, ja jako volim to dijete u sebi. Prepoznajem ga kad se igram, a to se trudim raditi što češće. Živim ga u trenucima kad osjetim lakoću u životu, kad mi se čini da tečem kroz svakodnevicu. Pozovem ga kad osjetim ustručavanje ili strah pred nečim novim jer nema ništa snažnije od onog unutarnjeg glasa koji bih znala čuti i kao dijete: „Ti si Maja i ti to možeš.“ Ne bih rekla da me dijete vodi kroz život, to nikako, ali bih rekla da mi svojom otvorenošću, idejama i vrckavošću itekako pomaže da ljepše dišem.

Što ti je donijelo majčinstvo, a što si izgubila?

Anabela je bila zahtjevna beba, tako da sam u prvoj godini majčinstva postepeno gubila sate sna i vremena za bilo koga osim nje, strpljenje, ponekad i dobro raspoloženje, smanjivao mi se fitilj, kao i fokus na ičemu drugom osim majčinstvu. Ali ponešto sam i dobila – kile i podočnjake. Sada karikiram, no istina je da mi majčinstvo nije uvijek bilo lako i tečno. Nisam uspijevala uskladiti toliku preplavljenost najčišćom i totalno ogoljenom ljubavlju prema tom novom biću, i obezglavljenost u kojoj sam izgubla doticaj sa sobom, svojim potrebama i željama, Brunom i prijateljima. Kako je Anabela rasla, tako je sve postajalo lakše i počela sam skupljati razasute puzzle onoga za što sam vjerovala da je kod mene poprilično dobro i čvrsto posloženo. Može se reći da sam i ja rasla s njom. A kako sam ponovno osvajala dijelove sebe, tako sam sve više uživala u našim zajedničkim trenucima, maženjima, zagrljajima, švrljanju uokolo, putovanjima, razgovorima i svakodnevno punila spremnike ljubavi i zadovoljstva. Ona je i danas velik zalogaj za koji nemam uvijek čašu vode pri ruci i ponekad bih najradije da netko drugi odradi to što me muči umjesto mene, ali je neusporedivo puuuuno više onih dana u kojima baš želim biti tu gdje jesam, s Anabelom i Brunom u zajedničkom ljubavnom paketu.

Kako uspjevaš balansirati sve svoje uloge žene, majke, prijateljce….graditi karijeru, ispoljavati kreativnost?

Iskreno, ponekad mi ne uspijeva. I tada bih htjela razviti super moći i produžiti dan za nekih desetak sati, da stignem proživjeti i napraviti sve što sam zamislila. A dogodi se da zamislim previše i onda loše balansiram između svojih, Anabelinih i Bruninih potreba. Prije dvije, tri godine počela sam prihvaćati činjenicu da je nemoguće uvijek jednako energije poklanjati svim meni važnim životnim aspektima. I da će oni kojima se u tom trenutku najviše dajem, najljepše cvjetati. Trudim se održavati balans, u smislu da ne idem ispod onoga što je meni i nama kao obitelji minimum, a poželjno je biti što češće što dalje od tog minimuma. Da sam prvenstveno posvećena karijeri, vjerojatno bih dosad imala bogatiju paletu jezika u svojoj prevoditeljskoj kombinaciji i objavljenih 5, a ne jednu slikovnicu. Ali nekako sam drukčije raspodijelila vrijeme i pronašla formulu u kojoj se osjećam ostvarenom i u profesionalnom smislu.

Kako izgleda jedan uobičajeni dan u tvojoj obitelji?

Takav ne postoji. Ne znam što bi bio uobičajeni dan jer u našem mikrosvemiru ne postoje dva ista. Kad su oba partnera freelanceri koji povremeno i putuju i još k tome dijete ima školu u turnusima, planiramo svaki dan zasebno. Najjača konstanta je naš kućni mačak Edo, ali i on je svoje sate maženja i igranja morao prilagoditi našem raštrkanom ritmu. Baš sam danas s Brunom i Anabelom prokomentirala kako volim naša rana jutra u kojima gotovo uvijek imamo vremena za mazikanje, dok ne uronimo u vrevu radnog dana.

Kako ti i Bruno rješavate izazove…ima li kadkad povišenih riječi i razbijenih tanjura?

Joj, kad kažeš izazovi, to zvuči uzbudljivo i avanturistički… Ja to nazivam svađama i problemima, a kako nisam konfliktni tip i veliki sam emotivac, takve mi situacije znaju teško pasti. Nema razbijenih ni tanjura ni vaza, ali ponekad povisimo tonove. Budući da različito reagiramo i funkcioniramo kad nastane neki problem, morali smo se naučiti svađati. Čudno zvuči, ali ako želiš biti konstruktivan, cilj je ne stiskati onom drugom gumbe, što će samo pogoršati situaciju, već, čak i kad smo poprilično uznemireni ili ljuti, međusobno poštovati ritam procesuiranja. Nekad nam uspije, nekad baš i ne pa duže traje, ali mislim da je vaga češće na onoj zdravijoj strani. I koliko god meni to ponekad teško pada, shvaćam koliko je bitno razgovarati i raščišćavati situacije i zaključke, a ne ih gomilati na nekom mračnom tavanu.

Tvoj savjet ženama, kako da žive sebe i postanu samosvjesne i sretne?

Ne znam recepte za tuđu sreću, ali mogu podijeliti vlastito iskustvo. Postoji jedan dio te ženske priče koji vreba iza ugla kao najpoželjniji izgovor za sve ono što dosad nismo uspjele napraviti – društvena klima i neravnoteža u podjeli obiteljskih obaveza. Kad pogledam izvan svog doma, čini se da ne mogu učiniti puno više osim izlaska na izbore svake četiri godine i davanja glasa opciji za koju se nadam da će nam olakšati budućnost. U svom domu već mogu napraviti nešto konkretnije – odgajati svoju kćer na način da joj pomognem njegovati sjeme vlastite vrijednosti i svemoći kad je riječ o mogućnostima koje se nude. Mogu pomoći u jačanju te djevojačke, a kasnije ženske sile kojoj spol neće biti prepreka već prednost. Ali ipak najviše mogu napraviti u sebi tako da bez grižnje savjesti zahtijevam prostor za sebe, bez obzira na tuđe želje i molećive poglede, zato što znam da se toliko puta i njima posvećeno i srčano dajem. Mogu napraviti puno tako da tražim pomoć od drugih, a ako treba i zahtijevam kad drugačije ne ide. Ali mogu napraviti puno i da naučim prihvatiti pomoć kad dođe. Naime, mnoge žene žele da netko umjesto njih preuzme dio brige oko djece i kućanskih poslova, ali pod njihovim uvjetima – sve mora biti onako kako su zamislile, točno tim redoslijedom i ritmom i svemu drukčijem će naći zamjerku. Ako prije toga same na sebi ne napravimo ženotomiju i napokon prepustimo očevima i djeci da nađu svoj način obavljanja zadataka, njihova će nam pomoć samo odmagati stvarajući nove razloge za frustraciju.

I ono najvažnije, čvrsto vjerujem da, bez obzira na sve moguće uloge koje živimo, uvijek treba sačuvati mjesto za ono što istinski volimo i zbog čega se duboko unutra osjećamo kao da imamo svoje mjesto na ovom planetu.

Kako ćete provesti blagdane?

Tako da ne planiramo ništa posebno. Smišljat ćemo zabavu dan po dan, neke vjerojatno provesti i u pidžamama, ali sigurno ćemo svi troje uživati u dječjim i odraslim praznicima!

 

Facebook komentari

Odgovori