Trend

Od čega se sastoji dobar život? Najveće istraživanje do sada

zivot

Što nas čini zdravima i sretnima dok prolazimo kroz život? Da sada ulažete u svoju buduću bolju verziju, u što biste uložili svoje vrijeme i energiju?

U nedavnom istraživanju generacije Y ispitanike su pitali što su im najvažniji životni ciljevi i preko 80% ispitanika izjavilo je da je jedan od njihovih najvećih životnih ciljeva obogatiti se. Drugih 50% tih istih mladih odraslih osoba tvrdi da im je jedan od najvećih životnih ciljeva postati poznat/a.

Stalno nam govore da se bacimo na posao, da se više trudimo kako bismo više postigli. Stekli smo dojam da su to stvari kojima moramo težiti kako bismo živjeli dobrim životima. Slike cjelokupnih života, izbora na koje se ljudi odluče i kakvima se ti izbori za njih pokažu gotovo je nemoguće dobiti. Većinu toga što nam je poznato o ljudskom životu saznali smo tražeći od ljudi da se prisjete prošlosti i, kao što već znamo, sjećanja nisu pretjerano pouzadana. Puno toga što nam se dogodi tijekom života jednostavno zaboravimo, a nekada naša sjećanja postanu strašno kreativna.

Ali što kad bismo mogli gledati cijele naše živote kako se postepeno razvijaju? Što kad bismo mogli proučavati ljude od tinejdžerske dobi sve do starosti kako bismo vidjeli što ljude uistinu čini sretnima i zdravima?

Upravo je to učinjeno!  Harvardsko istraživanje o razvoju mladih možda je i najduže istraživanje o odraslosti ikada provedeno. Punih 75 godina pratili su živote 724 muškarca, godinu za godinu ispitivali  ih o karijeri, obiteljskom životu, zdravlju,  cijelo vrijeme ne znajući kako će njihove životne priče završiti.

Istraživanja poput ovoga iznimno su rijetka. Gotovo svi projekti ove vrste raspadnu se unutar deset godina jer previše ispitanika odustane od sudjelovanja u istraživanju, ili izvori financiranja istraživanja presuše, ili si istraživači nađu drugu zanimaciju ili umru i nitko ne nastavi njihov posao. No, kombinacijom sreće i upornosti nekoliko generacija istraživača ovo je istraživanje preživjelo. Otprilike 60 od  724 muškarca još je uvijek živo, još uvijek sudjeluju u istraživanju, a većina njih u devedesetim je godinama. Sada se počinje istraživati više od 2 000 djece ovih muškaraca.

Od 1938. pratili  su živote dviju skupina muškaraca. Prva se skupina uključila u istraživanje kada su bili na drugoj godini studija na Harvardu. Svi su završili fakultet tijekom Drugog svjetskog rata, a zatim je većina otišla sudjelovati u ratu. Druga skupina bila je skupina dječaka iz najsiromašnijih dijelova Bostona. Bili su to dječaci koji su namjerno izabrani za istraživanje jer su dolazili iz najproblematičnijih i najuskraćenijih obitelji u Bostonu 1930-ih godina. Većina je živjela kao podstanari, a mnogi bez tople i hladne vode.

Kada su se uključili u istraživanje, svi su tinejdžeri prošli intervju, medicinske preglede, obišli su im kuće i intervjuirali im roditelje, a onda su ti tinejdžeri izrasli u odrasle ljude koji su se bavili svim mogućim zanimanjima; postali su tvornički radnici, odvjetnici, zidari i doktori, a jedan je postao i predsjednik SAD-a. Neki su postali alkoholičari, neki su oboljeli od šizofrenije, neki su popravili svoj društveni status, pa su se tako s dna uzdigli na sam vrh, a neki su ga pak potpuno pokvarili.

Svake dvije godine strpljivo i predano istraživačko osoblje zove  ispitanike i zamole ih da ispune još jedan upitnik o njihovim životima.

Mnogo ispitanika iz središta Bostona pitali su: “Zašto me još uvijek želite istraživati? Moj život uopće nije toliko zanimljiv.” Ispitanici s Harvarda to nikad ne pitaju :-).

Kako bi se dobila što jasnija slika o njihovim životima, ne šalju se samo upitnici već ih se i intervjuira u njihovom dnevnom boravku, od njihovih liječnika tražimo povijest bolesti, šaljemo ih na vađenje krvi i skeniranje mozga. Razgovara se s njihovom djecom, snima  ih se dok sa suprugama razgovaraju o najdubljim strahovima. Kada su prije desetak godina konačno i njihove supruge pitali žele li i one biti ispitanice u istraživanju, mnoge su rekle: “Bilo je i vrijeme da me to pitate.”

Što smo naučili? Što smo naučili iz desetaka tisuća stranica podataka prikupljenim o svim tim životima? Nismo ništa naučili o bogatstvu, slavi i napornom radu. Najjasnija poruka koju smo izvukli iz ovog 75-ogodišnjeg istraživanja jest: Dobri odnosi čine nas sretnijima i zdravijima.

Naučili smo tri velike stvari o odnosima. Prva – društvene veze uistinu su dobre za nas, a usamljenost nas ubija. Ljudi koji su društveno povezaniji s obitelji, prijateljima i zajednicom sretniji su, fizički zdraviji i duže žive od ljudi koju su manje dobro povezani. Usamljenost je toksična.  Znamo da možemo biti usamljeni i u gomili ljudi, a možemo biti usamljeni i u braku. Stoga je druga velika stvar koju smo naučili ta da nije bitan samo broj prijatelja koje imamo, a ni to jeste li u ozbiljnoj vezi, već je bitna kvaliteta tih bliskih odnosa. Život u središtu konflikta loš je po zdravlje. Npr. visokokonfliktni brakovi bez previše ljubavi jako su loši po naše zdravlje, možda čak i gori od razvoda. Život u dobrim, toplim odnosima služi kao zaštitni faktor.

Treća velika stvar koju smo naučili o odnosima i zdravlju jest: dobri odnosi ne štite samo naša tijela već i naše umove. Veza u kojoj vlada sigurna privrženost drugoj osobi u osamdesetim godinama djeluje kao zaštitni faktor. Osobama koje su u vezama u kojima znaju da mogu računati na drugu osobu u teškoćamapamćenje duže ostaje netaknuto. Osobe u vezama u kojima se osjećaju kao da ne mogu računati na drugu osobu pate od ranijeg gubitka pamćenja

Sve ostalo pogleajte u videu!

Facebook komentari

Odgovori