Ljepota, Muški svijet — 16. prosinca 2016. 16:16

“Vanzemaljac” čije lice zvuči sretno

matteo1

Ljudi vas mogu oduševiti na mnogo načina, neki vas oduševe osmijehom, neki toplinom, spontanošću ili stilom, a postoje oni koji vas oduševe dubinom svog bića. To su vrlo rijetki ljudi koji rezoniraju drugačijim vibracijama posebne čistoće. Takve ljude ja zovem “vanzemaljcima”. U ovom kaotičnom svijetu svega i svačega gdje je važnije imati nego biti doista i jesu vanzemaljci. Pa da vam predstavim jednog: Matteo Cetinski!

 

Što znate o njemu?
Prije nastupa u emisiji Tvoje lice zvuči poznato, većina ga zna kao mlađeg brata slavnog Tonija koji je krenuo bratovim stopama, a onda je nestao iz media, godinama. Vratio se naglo u naše domove svojim senzacionalnim nastupima u TLZP.

Kako ste se odlučili za sudjelovanje u TLZP i je li show ispunio sva Vaša očekivanja?matteo i pas

Zaista sam se dugo premišljao trebam li prihvatiti sudjelovanje u tom showu. Oduvijek smatram da u medijima ne treba biti bez razloga, a ja nisam glumac ili pjevač. Prijatelje sam tjednima maltretirao tražeći savjete. Mijenjao sam mišljenje svakih pet minuta. No, TLZP je posebno iskustvo i veliki izazov pa je prevagnulo ono DA. Kada bi inače u životu opet imao prilike isprobati transformacije s maskama? Tu je i live pjevanje koje je također izazov uz sve te koreografije i akrobacije u štiklama (smijeh). Sve u svemu, to je jedinstveno životno iskustvo. Jedini problem je što te onda to iskustvo prati na you tubeu za cijeli život (smijeh).

Kako ste izdržali 8-satno šminkanje i priprema za nastup, je li sve skupa bilo naporno?

To je najteži dio zapravo. Sjedite u šminci od 6 ujutro do recimo 13 sati i sve je tempirano da budeš spreman neposredno pred nastup. Dakle nemate vremena sabrati se ili zagrijati i sl. Jednostavno nakon 7-8 sati sjedenja odmah idete na pozornicu. To je svojevrsni šok samo po sebi. Trebalo mi je vremena da se na to naviknem obzirom da se dugo godina nisam bavio sličnim stvarima. Uz to nisam ranoranioc pa se umor itekako vidio na početku.

matteo kao bareKoji Vam je nastup najdraži i zašto?

Goran Bare mi je svakako najdraži jer sam na pozornici osjetio neopisivu energiju. Morate znati kako je sve to u studiju intenzivnije i još bolje zvuci nego na malim ekranima. Taj nastup je izazvao takvu energiju u studiju koju ću još dugo pamtiti.

Što ste naučili kroz sve te uloge i koliko su vas promijenile? Jeste li otkrili neki novi dio sebe za koji do sada niste znali da postoji ili otvorio nove vidike?

Prilikom transformacija ste jako izloženi i osjetljivi jer se nalazite u situacijama koje vam nisu prirodne i na koje niste navikli. Dakle to je jedan veliki trening za ego. Morate se u jednom trenutku ‘slomiti’ i poništiti svoju osobnost kako bi se lakše prilagodili ulozi. To glumce uče na akademiji, a eto mi ostali smo to odradili tijekom tih trinaest epizoda (smijeh).

Naučio sam da sam jači nego sam mislio. Nakon prvih nastupa na kojima sam bio loš, mislio sam da neću uspjeti doći na svoje i pokazati koliko mogu. No, isčupao sam se i izborio. To će mi ostati kao veliki razlog za samoupoznavanje, jer iako je to samo show, mi smo izloženi velikom broju gledatelja i sve to moramo odraditi dok nas svi ostali analiziraju i komentiraju. Nije to jednostavno, vjerujte mi.

Uz to moram reći da mi je nastup Gorana Bare dotaknuo neke duboko skrivene emocije. Dosta sam trebao vremena da se vratim na svoje. Neke su se stvari iz mene jednostavno iskopale i izvirile na površinu. Interesantno je i intenzivno bilo to iskustvo.

Najbolji trenutak u cijeloj to priči je?

Nakon nastupa gdje sam imitirao Gorana Bareta su ustali kako bi mi čestitali. Nije bilo osobe koja nije osjetila energiju tog nastupa. Prekrasan osjećaj.

Jeste dobili želju ponovno postati pjevač?

Biti pjevač znači baviti se profesionalno tim poslom. To ne želim i ne fali mi jer se želim baviti onime sto radim još bolje a to je dizajnom. No, to što se ne bavim glazbom profesionalno ne znači da je u mom životu nema. Ako volite glazbu onda u njoj zapravo još i više uživate ako se time ne bavite jer ne morate raditi kompromise koji su na tržištu potrebni. Meni su ti kompromisi jako poznati. Osim toga ja naginjem sjetnim pjesmama. Te su mi emocije bitnije i prepoznatljivije, što znači da bi mnogima bilo vrlo deprimirajuće (smijeh).

Diplomirali ste masovne komunikacije u Bologni i magistrirali medijske znanosti u New Yorku i onda nakon četrdesete otišli u dizajnere, što se to dogodilo, što je izazvalo tu točku preokreta?

Cijeli sam se život vodio osjećajem sigurnosti. Birao sam racionalno. No neke okolnosti u zadnjih par godina su me naučile da iako mislite da kontrolirate sve, na kraju vam život jednostavno preokrene sve što ste napravili. Tada sam shvatio da moram vise poraditi na tome da se prepustim i da biram ono gdje me srce vodi i da se usput po mogućnosti više zabavljam. Jer sve možete izgubiti za tren.

Želim i dalje imati opciju istraživanja svega što me zanima i putovati. Samo mi je to bitno. To je za mene sloboda. A slobodan čovjek je uspješan čovjek.

Za četrdeseti rođendan sam se preispitao i shvatio da se želim baviti kreativnim poslovima bez obzira jesu li isplativi financijski. Upitao sam sebe što bi radio i da me ne plate. Tako sam se odlučio za dizajn koji sam oduvijek volio. Na kraju se ispostavilo da je bas to i najuspješnije sto sam ikada radio. Sada mi je na licu osmijeh puno češće nego sto je to bio slučaj ranije. Taj osmijeh mi je vlastiti poklon za 40ti rođendan.

Dobili ste i nagradu za vaš Chilim komode, kako se stvarala ta priča?

Kada sam poželio baviti se dizajnom profesionalno, podsvjesno sam trebao mišljenje struke. Tako sam svoj rad poslao na internacionalni natječaj i dobio dvije A Design Award nagrade i to dvije godine za redom. To mi je dalo samopouzdanje koje mi je bilo potrebno.

Zadovoljava li dizajniranje sve vaše kreativne potrebe ili tragate za još nečim drugim?

Traganje je stvar karaktera, a ne samo okolnosti. Dakle ako ste takvi rođeni, onda ćete takvi uvijek biti. Ja ću uvijek tragati za novim izazovima. Brzo mi dosadi status quo. Kod mene je vrlo specifično upravo to da sam ciklički svakih desetak godina totalno mijenjao struku. Smatram da uljuljavanjem u «sigurnoj zoni» ne rasteš. Za takve promjene treba imati smanjeni ego i dosta hrabrosti. Na taj dio svog karaktera sam ponosan. Ne želim ostarjeti i ne isprobati apsolutno sve za što mislim da u meni postoji ikakva naznaka talenta. Neki kockaju, neki se bacaju s padobranom, a ja adrenalin budim ovakvim odlukama (smijeh). No, dizajn je nešto što će zasigurno ostati konstanta. Od toga vise ne odlazim.

Živite na mnogim mjesta, koje od tih mjesta je Vaš dom i zašto? Žudite li zapravo imati mjesto koje nazivate svojim domom?

Svaki put kad me to pitaju se nasmijem jer u zadnje vrijeme zaista nemam mjesto koje mogu nazvati svojim domom. Zimu sam proveo u Los Angelesu, prošlo proljeće sam radio dva projekta u Istri, sada sam u Zagrebu radi TLZP-a. Dakle trenutno sam nomad koji ide tamo gdje ga posao odvede. Zaista se osjećam kod kuće u mnogim gradovima. Imam svoja omiljena mjesta, restorane, kvartove a i ljude u svim tim gradovima. Koliko god zvučalo stereotipno, ja se zaista zaista osjećam globalnim čovjekom. U životu mi je najvažnije da mogu putovati. Ne osjećam se poslovno ni privatno vezan samo za Hrvatsku. U inozemstvu imam puno bliskih i meni bitnih prijatelja, a posao mi je okrenut na cijeli svijet. To je jedna od čari bavljenja dizajnom. Možete raditi bilo gdje, a putovanja vas dodatno obogaćuju i čine kreativnijim.

matteo

Kako izgleda Vaše savršeno mjesto za život?

Moj stan u Zagrebu je uređen predmetima koje sam donosio sa svih svojih putovanja. Smatram da je to najbolji način da se uredi dom jer on mora pričati priču o ljudima koji u njemu žive. Kad pogledam u svoj tepih, sjetim se kako sam ga na ramenu nosio kroz deset gradova u Tunisu. Tako je sa svakim predmetom kojeg imam u stanu. U jednoj zdjeli čuvam kamenje koje sam sakupio po cijelom svijetu. Svaki me veze za posebno mjesto ili trenutak. Tu je kamenčić nađen pri prvoj šetnji u Njujorškom Central parku, jedan kamenčić je nađen točno pored piramide u Kairu i sl. Ta zdjela mi je ujedno najdraže što posjedujem. Ona zaista priča priču mog života.

Što još želite napraviti i koje ideje ostvariti?

Ima toga dosta (smijeh)…!

Jeste li zadovoljni sa sobom i životom, budite li se sretni? Ispunjavate li svoj smisao ili još tragate za njim?

Sjetna sam osoba. Iako me ljudi doživljavaju kao nasmijanog i sretnog, često padam u dublje analize života i odlazim u svoj svijet. Također volim biti sam (dupla sam riba u horoskopu). Smisao života ću uvijek tražiti. To je životna potreba a ne cilj.

Kada podvučete crtu, da možete što bi dodali, a što oduzeli u svom životnom filmu?

Život nije uredan, on je neuredan. Dakle dodali ili oduzeli ne mijenjate puno. To shvatite s odrastanjem. Život je linearan i ide samo prema naprijed. Nema vraćanja i mijenjanja onoga sto je prošlost, a sve se neumoljivo zbraja i oblikuje nas onakvima kakvi smo u sadašnjosti.

Nešto za kraj, poruka….

Tražite način i izborite se za osmijeh na licu.

matteo2

Danijela Gašparović

fotke: privatno

Facebook komentari

Komentari dozvoljeni

— obavezno *

— obavezno *