Putopisi

Neka vam bude pura vida VI dio

kostarica1

Pura vida! ( ovdje se koristi kao pozdrav ili izraz zadovoljstva, a znači dobar život). Tico -naziv za stanovnika Kostarike.
Lokalna fiesta u gradu Santa Cruz savršeno se uklopila za kraj našeg putovanja. Ulice pune lokalaca koji uživaju u svojim običajima. Mirise i zvukove ovog ludila nemoguće je dočarati. Svi su na ulicama u velikim obiteljskim grupama, svakih dvjesto metara zvukovi ksilofona ispred kojih okupljeni ljudi plešu, osmjesi na licima, miris hrane pečene na žaru, kuhane riže, začina. Vruće je, trideset stupnjeva, a Ticosice koje prate modu hodaju ovdje u zimskim čizmama! Dolazimo do velikog trga punih ljudi dok pop glazba trešti s pozornice, približavamo se da vidimo kakav to bend svira, kad tamo svečenici, misa traje, neki ju slušaju, neki se samo druže na trgu, svi su izašli obiteljski. Hrpa djece, daleko više nego kod nas trči uokolo, mali su, Mirela me u toj gužvi ljudi upozorava: pazi, ima puno djece po podu! 🙂
Fiesta će trajati 5 dana, pa se mi vraćamo i sutra. Ulice su sada prepune ljudi, jer na konjima prolaze bogati Kostarikanci, konji plešu u ritmu glazbe koja trešti ulicama. Paradiraju li samo ulicama ili ima još neki program, ne znamo, jer počinje glavni dogadaj fieste na koji se žurimo. “Nešto s bikovima”, nismo uspjeli saznati što je to točno. Pitamo: Je li to borba bikova? Nije. Je li to neka predstava? Je. Ulazimo u koridu, misleći da smo došli na predstavu u kojoj sudjeluju profesionalci, nestrpljivo čekamo početak, mnoštvo muškaraca ulazi na borilište, lokalaca, djece, čak i turista (s pivom u ruci), oko dvjesto ih se skupilo, tko god je htio. Voditelj najavljuje farmu, bika, predstava počinje. Izlazi razjareni bik s jahačem koji se pokušava održati što duže na njemu, nakon što padne, bik trči dalje prema okupljenoj gomili koja bježi od bika, oni najhrabriji ga izazivaju, mi u čudu gledamo, a ponekad i žmirimo. Bik uvijek nade svoj plijen, jer očito nisu svi jednako brzi koliko i ludi. Nakon par minuta tog kaosa, izlaze na konjima jahači i s lasima hvataju bika. I tako izlaze bikovi, jedan po jedan, u svakom krugu netko nastrada, mi smo izdržali do desetog bika i napustili koridu, predstava se nastavila… Neke običaje bi možda ipak trebalo pustiti da izumru, ili ne. Teško nam je bilo i komentirati.
Samo nekoliko kilometara dalje, plaže, surferi, turisti, priroda, nacionalni parkovi, pura vida. Simpatični mladi konobar Andrey oduševljen što je upoznao nekog iz Hrvatske. Zna za Plitvice, silno želi posjetiti Europu, željan upoznati druge kulture, raspituje se kako jeftino kupiti karte za Europu.
S druge strane, vlasnik kuće u kojoj živimo u El Cocu, intelektualac, društveno angažiran, objavljuje na Facebooku stalno postove u kojima kritizira svoju zemlju, pa i običaje u koridi.
Sutradan idemo na izlet do obližnjeg slapa, omiljeno izletište Ticosa, roštilja se, obiteljska idila. Što oni misle o svojoj zemlji…ne znamo.
Dan poslije u Tamarindu upoznajemo izuzetno simpatičnu Engleskinju koja je proputovala cijeli svijet i prije osam godina zaključila da je Kostarika savršena zemlja za život, njezin dom. Tu je ostala, udala se za Kostarikanca, živi pura vida, planira s mužem posjetiti Hrvatsku, dajemo joj kontakt.
Toliko različitih stilova života, razmišljanja, kontrasta, kontradikcija. Najjači dojam putovanja na mene uvijek ostavi kultura i običaji naroda. Koliko smo slično ili različiti, zaključite sami. Još jedno putovanje bliži se kraju. Vraćamo se kući, vidimo se uskoro!
Kako kaže mudra izreka: podijeljena radost je udvostručena radost. Nadam se da ste uživali u čitanju, bar pola koliko ja u pronošenju našeg iskustva putovanja.
Pura vida!
Dunja Dean

kostarika

Facebook komentari

Odgovori