Kultura

Savršen poklon za odabrane duše

Ako tragate za poklonom koji ima priču

A priča ide ovako!

Već dugo promatram razna jurišanja na vjetrenjače, ali sam vrlo involvirana u jedno, moje jurišanje. I ja sam neki Don Quihotte koji pokušava nešto negdje gdje je to nešto “novo” i često se ne primi onako kako ja očekujem. Svejedno, i dalje jurišam.

Volim fotografiju, strasno je volim, ona je moj život, taj svjetlopis postao je sastavni dio mene još 1994.. Htjela bih svojom strašću zaraziti cijeli svijet. Mnogo toga za sebe ne znam, ali jedno sigurno znam, snimat ću fotografije dok je u meni duha i daha. Svoje fotografije snimam svjesna svog znanja, školovanja, opće kulture, tehničkih osobina fotografskog zanata, i svjesna toga da mnogi ljudi istinski vole ovaj medij.
Ali, uvijek postoji ali.

Naime ti i takvi ljudi, često su intelektualci s plitkim džepom, i ne mogu si priuštiti fotografiju. Prava, dobra, estetski i materijalno vrijedna fotografija je, u principu, skupa, pogotovo kad se izrađuje na zahtjevan i u startu skup način, zvan museum ili fine art print. Ili ručno, od početka do kraja, u tamnoj komori, na tzv. ”mokri” način. Po meni to je divna majstorija, i nema joj ravne. Tolike sam sretne sate provela u tamnoj komori, sva smrdljiva od mirisa kemikalija. Daleko je to od flitera na instagramima i sl… Daleko je to od dva, tri klika na mobitelu. Daleko je to od skoro svega što danas preplavljuje društvene mreže. To jednostavno nije isto. To su dva svijeta.

Takvu, u startu skupu fotografiju u ovoj zemlji kupuju uglavnom, kolekcionari koji imaju kapital, u malom broju, malo puta godišnje, od raznih autora. Takve fotografije ne možete vidjeti na zidovima ljudi kojima idete u posjete. Obično ih malo ljudi vidi.

Kod nas ne postoje bajkovite ili filmske situacije kada netko napravi izložbu fotografija i neka dobra (i imućna) duša dođe i pokupuje sve što je na zidu. Fotografi kod nas ne žive od izlaganja. Oni su, ili spretni u traženju sponzora, ili troše svoj, u ovo doba, sve teže zarađen novac, na izlaganje i sve što ide uz to (postav, PR, katalog, pozivnice, domjenak), da pokažu svoju umjetnost i prisutnost.

Sjećam se jednog divnog i davnog pokušaja bračnog para Badrov, koji su otvorili prodajnu foto galeriju na prestižnoj lokaciji u Zagrebu, i par godina nakon toga, sjećam se interviewa ili osvrta na radiju 101, gdje se pričalo o tužnim detaljima zatvaranja te iste galerije. Prometa koji se očekivao jednostavno nije bilo.

Obično se percipira da se fotografije ne bi trebale prodavati. Samo u humanitarne svrhe. Tu sam svrhu svog foto-postojanja već puno puta ispunila.

Zašto ne prodavati, “bezobrazno” za vlastitu korist? Svaki zanatlija prodaje svoj proizvod, tako i mi, fotografi. Još nisam čula za pekara koji ujutro čim otvori dućan poklanja i dijeli sav kruh koji je ispekao. I tako svaki dan.
To što ja obično radim u komercijalne svrhe, radim najbolje što znam, u datim uvjetima, i to vidite na raznim portalima i tiskanim izdanjima. Tako me većina ljudi percipira. Ali, ja sam u svom kreativnom dijelu duše puno više. Kad praznim mozak i sistem od stresa koji mi nosi posao, ja snimam ono što nazivam “nekim svojim artom” i to, tu i tamo, dam izraditi na materijalno prihvatljiviji način, metodom digitalnog tiska, i na taj način pokušavam napraviti nešto.  Ne mogu preodgojiti ljude, ali zato fotografiju mogu učiniti priuštivom ljudima koji je vole i žele na svom zidu.  Za kolekcionare i ljude koji imaju kapital, naravno, uvijek postoje oni skuplji načini izrade, uz predbilježbu.

Sigurna sam da neki ljudi, neki koji prodaju isključivo fine art fotografiju, gledaju na mene kao na izrod, na neku vrstu degradacije. Međutim, usprotivit ću se, to nije tako.  Hrvatska je mala, a ljudi siromašni, a ja želim da se na fotografiju gleda drugačije, kroz pristupačnost neke bolje i više estetike. Fotografija jest zahtjevna vrsta umjetnosti, ali nije nužno elitistička.

Ne želim ni da se na nju gleda kao na nešto što “svatko može jer, eto, ima odličan i skup mobitel” ili, obrnuto, puno novca za vrhunski izrađenu fotografiju ogromnog formata.  Nitko sretniji od mene kad bih tu i tamo prodala neki format za 5000-20000kn. Ili još više novca. I ja, i svi koji rade foto art.
Dolce vita. I utopija.

Moji pop up shopovi nisu izložbe. Ja biram mjesto na kojem se pojavljujem na cca 8 sati sa svojim portfoliom, u kojem su tri veličine fotografija, A4, A3 i A3+. Jedan te isti motiv se pojavljuje 2-3 puta, dakle serije su male. Svojim kupcima objašnjavam, pričam priču o nastanku fotografije, na licu mjesta datiram, imenujem i potpisujem olovkom, udaram suhi žig i umatam fotografiju. Smatram da ovaj osoban pristup autorizacije puno vrijedi, topao je, spontan i neposredan, sve što ja osobno cijenim.

Svi formati se daju relativno jeftino i lijepo uramiti, i to je još jedan bonus za moje kupce.  Motivi su mirni, prigušenog kolorita ili crno bijeli, ponekad naglašeno melankolični i jako dekorativni. Na njima nema ljudi, osim u formi siluete ili sjene.

Za svaka dva kupljena formata, na poklon dobijete i jedan maleni, također autoriziran, koji vam može služiti i kao book marker, ako želite.

Ovaj put vidimo se u Muzeju prekinutih veza, gdje će njihov cafe, koji ima jednu tako dobru vibru, postati mali dućan, ili pop up shop, na kratko vrijeme.  Dakle, nedjelja, 17.12.2017., od 12-20h, Ćirilometodska 2, Zagreb.

Dobro mi došli.

Mare Milin

Facebook komentari

Odgovori