Trend

Lijepa naša puna tračeraša

lifeX.hr

patke

Bože moj koji smo mi tračerski narod. Ne znam da li je to zbog toga što živimo u banana državi ili imamo ožiljke na duši koje datiraju iz povijesti u kojoj su nas svi ugnjetavali pa nam je u genima da se osjećamo mali i samim time jako iskompleksirani, a možda su nam životi toliko jadni i bezlični da ih moramo „nabrijavati“ pričajući o drugima. Bilo što bilo tračanja nam ne nedostaje. Da na to moramo plaćati porez Linić bi bio na konju. Možda bi trebao osmisliti fiskalnu blagajnu za trač, država bi procvjetala.

Gdje god se okrenete neko po nekom pljuje. Sve se pribojavam da nam nacija ne dehidrira od toliko međusobnog pljuvanja i sveopćeg tračanja.

Dovoljno je da samo kliknete na neke „uvažene“ web portale i već vam padne mrak na oči. Oni sve znaju tko koga, kada i zašto. Sve je puno slika naših, nazovi“ zvjezdica pa se naširoko razglaba da li je ona to dala povećati grudi i kuda je nestala s dotičnim, u koju su jahtu ušli i na kojem su otoku završili. Znamo na pamet tko se s kim šeće po Stradunu, tko po Hvaru, tko divlja na Zrću, a tko je što jeo za doručak, ručak, večeru i što su pojeli i popili u međuvremenu.

Posebno je zanimljivo glasati kome bolje stoji kupaći, koja ima veće, čija je guza više otkrivena i pogotovo tko to sve dira i koliko puta dnevno. Bez toga se ne ide na spavanje. Slike polugolih tijela napadaju frontalno, bočno, iz zasjede i z sveg raspoloživog medijskog prostora. Nema tu više nikakve milosti, morala ili trunčice razuma, samo udri. Žutilo je svuda oko nas, popunilo je svaku rupu, zauzelo je sve moždane vijuge, svaki komadić čistoće, sve nevine i naivne, još malo će nam i krv biti žuta.

A onda kada se poželite barem malo maknuti od toga i na miru popiti kavu na bilo kojoj terasi, saga se nastavlja. Sa svih susjednih stolova samo čujete: „Jesi samo vidjela kako je došla obučena…ma znam je dobro da su oni bili zajedno… možeš misliti što mi je ona samo rekla…on je sve to znao samo se pravi glup…oni su tada bili još zajedno, dok je on bio s njom….ma ne razumijem kako on može toliko krasti…kada sam ih vidjela sve mi je bilo jasno….ona se samo pravi fina, dobro ja znam nju…Ana mi je rekla u povjerenju da je sve namješteno…ne razumijem koliko može ta žena lagati….ja sam njoj jasno rekao u lice tko je tu u pravu…!“ Nema krajaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

Sindrom rekla kazala pandemski se proširio lijepom našom i nema nam spasa. Ogovaranje i tračanje postalo je stil života i nitko se više tome ne čudi. O joj kako smo jadni.

Zar smo stvarno toliko izgubljeni i sirovi i iskompleksiran i mizerni da živimo u takvom svijetu. Očito jesmo, jer da nismo ne bi tako ni živjeli, niti se hranili takvim pričama. Al draga naša nacija koja se hvali kako smo dio Europe mora još puno griza papati da bi narasla i došla do pameti i bar neke mudrosti. Ako pljuješ po drugom to nikako ne znači da je taj drugi loš i da si ti bolji zbog toga, naprotiv to samo govori koliko si mali i izgubljen i ne baš pretjerano zadovoljan sobom.

Čovjek koji je zadovoljan sobom i svjestan svoje ljepote nema potreba voditi brigu o drugome, jer dragi moji život je toliko lijep i ima toliko čari da dok ste vi fokusirani na ogovaranje možda propuštate najbolju avanturu vašeg života. Nemojte da vam jednog dana bude žao zbog toga, a možda će tada biti kasno!

Ps. Ako još neko negdje spomene Seve i Milana…odseliti ću se 😉 😆

Uvijek može gore

plaza

Počela je velika seoba naroda. Kontinent se seli na obalu kako bi narod potrošio svoje mukom zarađene godišnje odmore. Pa konačno je stiglo ljeto. Oni sretnici imaju neku poluilegalnu ali skoro legaliziranu, sklepanu kućicu negdje na našoj lijepoj obali, ostali ne tako sretni uvaliti će se koji dan kod svojih stričeva, teta, nećaka, šire i dalje rodbine da bi malo umočili noge u moru i osjetili miris borova, a oni ne baš tako sretni svoj godišnji će provesti u tišini svojih vrućih domova čekajući neka bolja vremena kada će svako za svoj rad dobiti mogućnost dostojanstvenog života. Ali na to ćemo se još načekati.

Zamislite kada se sav ovaj narod konačno uspije probiti do tog dugo isčekivanog mora i dočeka to prvo jutro “odmora” na plaži, nešto što je svako od vas sanjao mjesecima. A kada tamo, kaos! Ručnik na ručniku nema nade da će te naći mali komadić mjesta na koje će te ,oći smjestiti svoju guzu, mirisi Copertona se miješa s mirisima paštete i rajčice, vrištanje djece neprestaje, s obližnje terase glazba vas bukvalno udara u mozak bez ikakve naznake da će ikada stati. Ne preostaje vam drugo nego smjestiti se na asfalt ceste, jer jedino tu još ima malo mjesta, a kada tu odjednom živa trka, članovi GSS pretrčavaju preko vas jer tamo neki Čeh pokušavao uhvatiti leptira pa sada visi na litici.

To se zove uživanje u godišnjem.

A još kada se konačno skinete i brutalno suočite sa svojim tijelom u kupaćem kostimu ili gaćicama. Kada shvatite da ste natukli toliko kila, da imate celulita, da vam dlake vire iz svih čudnih predjela, da vam se stari kupaći raspao , a niste stigli kupiti novi, da vam je kosa ofucana ili da je gotovo više i nemate. U takvim situacijama svašta vas može krpati, ovi trenuci očaja nad samim sobom mogu se proširiti na bijes. Žene će pri tome biti bjesne na svoje bolje polovice jer su nesposobni primjerci muških trutova koji nisu u stanju uzdržavati obitelj i priuštiti vam nešto bolje od javnih plaža, već samo krpaju kraj s krajem i jedino što mogu je ispijati jeftinu točenu pivu sa svojim istomišljenicima u nekoj zabačenoj krčmi s polugolim konobaricama.

Muškarci će kao obično, bježati od svake odgovornosti, od svih situacija koje će od njih tražiti bilo kakvu akciju, pa oni su na odmoru. Smjestiti će se u neki duboki hlad, naravno s pivom u ruci i pustiti da ima se žena navlače s njihovim potomcima čijim zahtjevima nema kraja.Oni će zauzeti pozu koja je usmjerena na savršene obline lijepe guze u tangama neke novokomponovane ljepotice u dvadesetima. I kada se bude morao pomaknuti da napravi roštilj, popizditi će nad svojom jadnom sudbinom. I tko će te na kraju dana s kaotičnom zapreminom glave, pokušavati zaspati, ali neće baš ići. Noći će biti vruće, duge i paklene, krevet tvrd i neudobam, komarci, kukci, paukovi, tarantule i ostali primjerci životonskog carstva će vam doći u posjetu da se ne osjaćate usamljeno dok vam se u glavi odvijaju ratovi propuštenih prilika i neiskorištenih mogućnosti, kajanja i brige o tome što će biti sutra.

Jedva će te čekati da stigne jutro i da odete na prvu jutarnju kavu. Ali to nije tako jednostavno, ipak ste vi na obali u jednoj popularnoj turističkoj zemlji. Za dobiti jutarnju kavu trebati će vam enormna količina strpljenja, prag tolerancije toliko visok da ga ni Blanka ne bi mogla preskočiti i naravno, konjski živci. No, sve to ste odavno izgubili negdje na vašim poslovima, strpljenje vam je ukrao nedokazni šef, toleranciju ste izgubili slušajući naše političare koji stalno obećavju bolje sutra, a to sutra nikako da svane. Svako to „novo sutra“ je sve gore i gore pa se prije svakog odlaska u krevet molite da to „bolje sutra“ obećano od političara više ne dolazi, jer što je njima bolje, to je nama sve gore.

I kako će te onda mirno dočekati tu kavu na nekoj od jadranskih terasa. Nećete! Popizditi će te i prije nego, nazovi konobar (čitaj, priučeni bauštelac iz Bih) dođe do vas po narudžbu, skidati će te mu sve po spisku, jadnik će biti kriv za sve ove gužve na cestama, godišnji što ne sliči ni na što, tu prokletu galamu na plažama, vrućinu koja ulice pretvara u vruću smolu, stres koji vam se omotao oko vrata i ne popušta. Vrištati će te iz sve svoje snage jer konačno da i vas neko čuje, sve ovo vrijeme vi samo slušate druge.

U međuvremenu, dok vi čekate tu prokletu kavu satima, drugi su već postavljali ručnike kako bi zauzeli mjesto na plaži, pa za vas ni danas nema mjesta. Ali dobro, navikli ste se već na asfalt, ni to nije tako loše. Možda će danas Česi iz vaše okoline biti mirni, pa GSS neć morati intervenirati.

Dragi nacijo, uživajte u svojim godišnjima gdje god bili, i ne zaboravite, uvijek može gore!

Danijela

Kada “elita” daje packe

eu

Halo europljani, pa što kažete kako je živjeti u EU? Evo već imamo staž od tjedan dana i toliko je toga već bilo tu.

Mi u Zagrebu smo imali nepodnošljivi ponedjeljak jer smo morali biti „ukolnjeni“ s puta dok je sva silna europska poluelita odlazila kući. Na proslavi se nisu pojavili europski velikani, a i kako bi, ipak se ovdje radi o jednoj malo ubogoj Hrvatskoj koja nije zavrijedila njihovu pažnju, ipak su oni veliki i moćni.

Zamislite samo moć jedne Engleske! Gdje bi se mi mogli petljati s njima. Ta moć se je godinama stvarala u imperijalističkim pohodima na manje i slabašne. Držali su pola svijet u šaci natječući se sa svojim susjedima francuzima tko će biti veća faca, tko će imati veću moć, tko će biti bogatiji, tko će imati više kolonija,tko će imati više podčinjenih, tko će više oteti, tko će zavladati svijetom. I to su radili do jučer, a sada su kolijevka demokracije i nama daju packe za mito i korupciju. A jajajajajaja kako se svijet brzo mijenja. Zaboravljaju povijest kada god zatreba da zaborave, ali zato ne zaboravljaju tradiciju, tu je Majka Kraljica koju svi obožavaju i kojoj se dive. To je tako veličanstveno imati kraljicu, a mi smo negdje prije izašli iz prljavog i odvratnog socijalizma. Bože, kako smo za njih jadni i primitivni!

I već smo prvih dana u tom elitnom EU parlamentu dobili pljusku, a od koga drugog neko “elitnog” engleza. Neka se zna tko je tu glavni.

A zamjerili smo se i njemcima. Mama Merkel drži na uzici svoje razigrano i nestašno dijete koje mora naučiti kako se to igra dok drugi sviraju. Koreografija mora biti savršena, nama tu nedopuštenih pokreta, kada se kaže glava dolje, onda glava mora biti dolje.

Ali dobro, neka njih, neka se bavi svojim veličinama. Politika je ionako ku…., a svijet trenutno nema bolju opciju, pa su političari i sve njihove igre neminovnost naših običnih života.

Gledajući sa strane malih ljudi koji konačno žele samo bolji život, ovaj tjedan donio je puno toga lijepoga. Imamo jeftiniju struju, pojeftinili su impulsi, parking, a nadamo se da će se taj val nastaviti širiti i dalje. Dojučerašnji bahati monopolisti sada dobivaju konkurenciju i to je odlično za nas. Ovih dana dogodila se je i jedinstvena presuda koja je lihvarske banke proglasila krive i koja je dala nade svim građanima da možda ipak negdje postoji pravda. Naravno, priča nije gotovo, ali lijepo je čuti.

Ima još jedna lijepa novost, hrvatski znanstvenici iz europskih fondova dobili su 5 milijuna eura za svoja istraživanja koja bi trebala pomoći u liječenju malignih bolesti. Znanstvenici s Instituta Ruđer Bošković presretni su što će sada moći raditi i istraživati, jer do sada u lijepoj našoj znanost je bila negdje na marginama čekajući da im dopadne koja kuna.

I ja osobno, moram priznati da volim što smo postali dio EU. Ako se maknem od svih tih zakulisnih igrica moći, politike i dubljih istina, kao običnom građaninu lijepo je doći na aerodrom i konačno proći na onaj gate gdje piše građani EU. Definitivno puno je ljepši osjećaj neko čekati u nekoj buksi, u dugom redu gdje me namrgođeni službenik sumnjivo odmjerava i postavlja čudnovata pitanja o tome gdje sam, što sam, kuda idem, zašto idem, kome idem, pa kako da baš idem i da li baš moram ići. Konačno se osjećam dostojanstveno. Europa nam je konačno otvorena, barem za putovanje. Za slobodan rad u toj Europi još ćemo se načekati. Iako bi ja puno više voljela da nam to i nije potrebno. Bilo bi najbolje da ova naša država sa svim svojim resursima konačno postane ono što treba biti, prelijepa zemlja u kojoj žive sretni i zadovoljni ljudi koji se ne boje otkaza i toga što će sutra jesti, gdje svi mladi imaju šansu raditi ono za što su školovani, gdje penzioneri više ne kopaju po smeću, gdje svako dijete imam mjesto u vrtiću, gdje znanje i profesionalizam grade budućnost, gdje smo pred zakonom svi jednaki, gdje nema homofoba i primitivizma,pa da budemo zemlja blagostanja i konačno živimo život dostojan ljudskosti. A možemo mi to! Iskoristimo to tržište EU i postanimo konkurentni, pokažimo im što sve možemo!

Sada imamo šansu, samo o nama ovisi koliko ćemo je iskoristiti, bez obzira na sve minuse ove velike zajednice, mi smo narod kojima drugi trebaju uvesti red i disciplinu, tada smo najbolji. Evo, dobili smo što smo tražili, vrijeme će pokazati koliko smo tome dorasli.

 

 

 

Tko to tamo mrzi?
ljudi

 

Jednostavno si ne mogu pomoći i sve se više čudim zemlji u kojoj živim i ljudima koji čine našu naciju. Nekako iz nekih vlastitih unutarnjih poriva uvijek sam bila ponosna na to što sam se rodila u ovoj predivnoj zemlji sa najljepšom obalom na svijetu i žitnicom zlatnom poput sunca. Bez obzira što većina stranaca po svijetu nisu imali pojma gdje se ta zemlja uopće nalazi, pa bi mi uputili samo prazan smiješak kada bih rekla Croatia. Tek oni stariji i nogometno zaluđeni još su negdje prepoznavali to ime jer ima je Šuker jedan od njihovih bogova, no i taj „bog“ sve više blijedi u zaboravu.

Voljela sam što sam što se pišem Hrvatica čak i tada kada su nas na svim europskim aerodromima šikanirali kao treća klasa ljudi i uvijek slali na zasebne gatove koji su bili u nekim rupama do kojih se dolazilo kroz zaboravljene katakombe. No čak i tada sam imala ponosa.

Ali, evo priznajem to su bila prošla vremena. Danas sam pomalo razočarana i tužna zbog zemlje u kojoj živim. Činimi mi se da živimo u zemlji u kojoj je mržnja normalno agregatno stanje. Svi mrze i pronalaze milijune razloga zašto bi stalno zbog nečega mrzili druge. Zapravo, čini mi se da razlozi i nisu bitni, bitno je mrziti sve što je različito on našeg pogleda na svijet bez obzira što to nema nikakvog smisla.

Počevši od političkog izbora, pogleda na svijet, preko vanjskog izgleda pa sve do seksualne orijentacije, očito nas sve smeta. Izgleda da smo vrlo frustriran narod i jedva čekamo da nađemo objekt na koga ćemo izbaciti sav naš nakupljeni bijes.

Razumijem da nam je država u banani, da smo jadni, izigrani, pokradeni, bez nade u bolje sutra. Spram drugih država u Europi pravi smo luzeri. Na svim top ljestvicama zauzimamo zadnja mjesta osim na onoj za mito i korupciju, no da li nas to opravdava da mrzimo sve oko sebe, pa na kraju (ili na početku) i samoga sebe.

Mislite li da ćemo stvarno spasiti „svetost“ braka između muškarca i žene ako zabranimo da se homoseksualci žene? Mislite li da će to spasiti brakove? Da li će to uopće nešto spasiti???

Naravno da neće!

Jednaka takva nerazumna svijest, ne tako davno, pisala je peticije protiv toga da žene imaju pravo glasa. I oni su mislili da su u pravu i borili se za svoja mišljenja i zadrto i glupo nisu dali drugom živom biću (koje eto ne može piškiti dok stoji) da ima svoja prava. Jednako tako sada, ista takva uskogrudna svijest ne dopusti drugom živom biću (koje se eto ne zaljubljuje u suprotan spol) uskratiti prava i dominirati.

Odakle im prava na to!

Takvim razmišljanjem ovom svijetu donosimo samo zlo i zamatamo ga u jad. Mržnja nas neće izvući iz ovog kaosa, ona stvara kaos. Mržnja nikada nije donijela ništa dobro. Kako je moguće da ova kršćanski deklarirana nacija kada izlazi sa nedjeljnih misa gdje svatko susjedu pruža ruke u znak ljubavi i mira, tako brzo zaboravlja na to i tu istu ruku već sljedećeg trena diže u znak mržnje. Nešto je trulu u našim srcima!

Nama treba ljubav bez predznaka, boje kože ili vjeroispovijesti. Treba nam ta čista energija ljepote koje dopušta da svako biće bude božansko kao što i je, koja ima poštovanja i samilosti prema svakom živom biću, koja stoji uspravno i hrabro pred novim izazovima i ne boji se progresa, promjena i koraka u nepoznato.

Svetost naših života može spasiti samo ljubav s kojem gledamo na sve ljude oko sebe kao jednako vrijedne bez obzira što radili i kako se zvali. Svi ti atributi su nevažni ako znamo da u svakom biću sja božja iskra i da smo svi jedno!

Sjetimo se toga kada sljedeći puta osudimo nekoga samo zato jer je drugačiji!

Danijela Gašparović

 

 

Kakav frka oko Rozge i nove pjesme

rozga

Nama u Hrvatskoj nikada nije dosadno. Uvijek je tu neki sukob koji puni članke, svih novina i portala, televizija i postaje tema mnogih razgovora uz kavu.

Za sve vas koji još niste upoznati sa činjeničnim stanjem nacije, priča ide ovako:

Jelena je pustila u javnost novu pjesmu Nirvana, koja je, kao i većina njenih pjesama, vesela poskočica za stanje svijesti „mozak bye bye“, ali u toj novoj pjesmi pojavio se stih koji glasi:

„Pa uđi k’o pobjednik na svoje, i uzmi što je tvoje, s dozvolom. Ma dođi k’o slavljenik na tortu i uzmi mi ljepotu, napokon.“

Ova pjesma je toliko razljutila Remi, pjevačicu grupe Elemental da je na svom fajsu napisala: „Mislim da je Vjekoslava Huljić hrvatskoj ženi naudila više nego svi hrvatski šovinisti zajedno…..“

I to je bilo dovoljno da bura krene. Svi oni koji ne vole Huljića i to što on radi (ili su tek samo ljubomorni na Huljića i njegovu glazbenu industriju, odnosno lovu i moć koju ima) probudili su u sebi sav svoj bijes i udarili drvlje i kamenje na njega, Vjekoslavu i njihov glazbeni izričaj. Očito su jedva dočekali da mogu nekoga pljuvati i iz sebe izbaciti nagomilani bijes iz tko zna kojih razloga. Zapravo, ljudi teško podnose tuđi uspjeh. I eto, sada imamo novu aferu s kojom se nacija zabavlja, one za i protiv, nema argumenata niti na jednoj strani tek vrijeđenje protivnika iz sve raspoložive artiljerije.

Zanimljivo je to gledati sa strane, zapravo bolje reći tužno je!

Svi znamo da se o ukusima ne raspravlja, da li neko voli cajke, pop, rock, klasičnu glazbu ili pak tek tišinu, stvar je i osobni odabir svakoga od nas. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, i svatko može to svoje mišljenje izreći, obrazložiti, iznijeti činjenice, ali nitko nema pravo blatiti druge i osuđivati. Huljić nije zadužen za edukaciju nacije pa ako je masa luda za bižuterijom, pravo im budi. Ako netko misli da je lako svaki puta smiksati hit bez obzira koliko bio „treš“ ili ne, grdno se vara. I Huljićevi, bez obzira na sve, imaju svoju veličinu koju bi svaki pametan trebao cijeniti, bez obzira što ne stvara simfonije. Oni i nemaju namjere to raditi, oni rade business.

Čak i ovaj sporan stih koji poziva muškarca da dođe “k’o slavljenik na tortu” samo je pjesnička sloboda, ekspresija trenutka. Ako ovaj stih može nauditi ženama i poručiti im da budu potlačene mačo muškarcima, onda jednako tako, za meni draga pjesma grupe Elemental “Romantika” u kojoj kažu „Trudim se ostati dama, al’ dama izvisi sama…,“ možemo reći da poziva žene da ne budu dame već da se slobodno ševe s kim god i kada god stignu.

Bože moj, kuda bi stigli kada bi mislili da su stihovi pjesama dubokoumne poruke koje nas uče kakao živjeti život. Mislim da većina žena ipak ima veću svijest od svijesti paprati pa da im pjesmuljci sa naše estradne scene neće nauditi u njihovi poimanju svijeta i ugroziti ženstvenost i žensku samosvijest.

Zapravo, cijeli problem ove priče leži u našoj nesposobnosti za bilo kakvom vrstom dijaloga i u neopisivoj potrebi da pljujemo po onome što je drugačije od našeg mišljenja. Svi su se uhvatili svojih stavova i sve što je suprotno tome treba napasti. Tako nećemo daleko stići. Moramo shvatiti da je svako od nas jedinka za sebe, ima svoj vlastiti put, mane, vrline, ciljeve i svrhu. Ako netko nije na našem putu ne znači da je izgubljen, znači samo da ima drugi put, jednako vrijedan kao i ovaj na kojem smo mi.

Možemo biti Einstein, Mozart, Leonardo da Vinci ili tko već, ali to ne znači da podcjenjujemo druge misleći da su manje vrijedni. U ovom svijetu nitko nije manje vrijedan, a netko mora biti i smetlar, jer da ih nema zamislite samo u kojem bi se smeću gušili.

Pružite ruke drugima i otvorite srce za dijalog, samo tako možemo ostvariti bolji svijet za sve nas. Svi smo mi dio cjeline.

Eto, lijepe poruke za Uskrs! I uživajte u ovim blagdanima sa svojim najmilijima bez obzira da li slušali Rozgu, Elemental ili Chopina! To je zaista tako nevažno, puno je važnije biti čovjek!

Danijela Gašparović

Facebook komentari

lifeX.hr

Odgovori