Prva, pod nazivom New Look Croatia (2011.), predstavila je osobni kontinuirani projekt dizajna integralnog vizualnog identiteta Republike Hrvatske koji se očitovao ne samo u konceptu nego i u brojnim pojedinačnim realiziranim rješenjima, dok se druga detaljno bavila vizualnim identitetom VIII Mediteranskih igara u Splitu 1979. (2013.) kao slojevitim dizajnerskim projektom. Izuzmemo li nedavnu retrospektivu održanu u Muzeju za umjetnost i obrt (2014.), bliska ovim izložbama je i izložba Samo plakati, priređena u Muzeju suvremene umjetnosti 2013., koja je opet bila koncentrirana samo na jedan, najtradicionalniji medij dizajna vizualnih komunikacija.

Sve se te izložbe zajedno, uključujući i ovu koja je koncipirana oko pojmova simbola, znaka, logoa i brenda, mogu promatrati kao Ljubičićev jedinstveni projekt autohistorizacije, u kojoj on kao autor ne traži tek svoje (itekako zasluženo, visoko) mjesto u pripovijesti o hrvatskom dizajnu, nego pokušava na temelju primjera vlastitih radova artikulirati određene teze o dizajnerskoj praksi kao takvoj, o njenim vrijednostima, prioritetima, metodama, o tome što za njega dizajn jest i zašto je važan.

U prvom dijelu naslova ove izložbe stoji oksimoronska sintagma Jednina množine, na kojoj sam autor inzistira kada govori o važnosti i dosežnosti znaka i logoa i njihovom mjestu ne samo u širem kontekstu identiteta neke institucije, tvrtke, brenda ili proizvoda, nego i samog njihovog postojanja i transformacije u vremenu. S tim smo se susretali i tijekom samih priprema ove izložbe, pokušavajući datirati neke od manje istaknutih primjera (od njih više od 250) upravo na način da gledamo gdje se i kada prvi put pojavljuju u najrazličitijim primjenama, od ambalaža, plakata, preko reklamnih oglasa, do različitih drugih vidova kako interne, tako i javne i medijske prisutnosti. Drugim riječima, Ljubičić upravo znak i logo vidi kao savršene dizajnerske artefakte, najkonciznije vizualne iskaze određene ideje koja povezuje i spaja sva značenja i vrijednosti iza onoga za što ili koga su dizajnirani.

Za razliku od dizajna plakata ili knjige, takav vizualni iskaz je, uvjetno rečeno, impersonalan, a njegova daljnja diseminacija najčešće nije u rukama njihovog autora nego se neizmijenjen (jednina…) pojavljuje na potencijalno beskonačnom broju aplikacija, uvijek u dinamičnoj korelaciji s kontekstom u kojem se manifestira (…množine).

Iz teksta Marka Goluba: