Šareno

Jedna tako neobična priča o nečem naizgled tako običnom

Vrbe. Voda koja teče pored njih stoljećima ući nas prolaznosti, uči nas kako sve dođe i prođe, a istine su tu da se ne zaborave.

Bijeli kristali narasli su u tikvici 1897. godine, san svakog kemičara, novi divni spoj. Taj spoj postat će simbol modernih lijekova inspiriranih prirodom, kontroverzan do samog kraja. On se zvao acetil salicilna kiselina, Aspirin, prema Spirea ulmaria ili močvarna končara.  Sam odabir imena botanički je malo nepravedan: salicina i salicilne kiseline, (oca i majke sintetskog čeda ili acetil salicilne kiseline) daleko više ima u vrbama nego u močvarnoj končari. Razlog zašto je dijete nastalo leži u u tome što je iz vrbe izolirana salicilna kiselina bila vrlo agresivna pa su kemičari tražili spojeve koji će biti djelotvorni ali manje agresivni. Tada farmakologija nije poznavala koncept da biljke mogu biti ljekovite zbog više spojeva  pa su izolirali samo salicilnu kiselinu. Kemičari su otkrili ako na salicilnu kiselinu „zalijepe“ acetat, octenu kiselinu, smanji se agresivnost salicilne kiseline.

 Ali tko je za to zaslužan?

Kesteni su procvali u mjestu Theresienstadt tog svibnja 1944. godine. Auguste van Pels još je gledala rascvjetani kesten zajedno s Anne Frank u Amsterdamu, a tri mjeseca kasnije doći će u Theresienstadt. Arthur Eichengrün imao je 76 godina i na žalost dočekat će Auguste i ispratiti ju u vječni počinak. Gledao je kroz očajno prljavi prozor jedne od nastambi logora smrti te primio nalivpero, izgladnjelih prstiju i duše. To nalivpero bilo je kao u areni u kojoj se bori sa smrti osobno. Pismo naslovljeno na IG Farben,(danas samo Bayer), u kojoj je zamolio da ga se pusti zbog kemičarskih zasluga za najlegendarniji od svih lijekova, Aspirina.

Pismo je poslano, no nitko se nije oglasio. Što jedan židov sad odjednom govori o svom doprinosu kada je, zna se, njega sintetizirao Felix Hoffman. Felix Hoffman će sam reći kako je bio potaknutu artritisom svojeg oca i kojem je htio pomoći da ne pati zbog nuspojava natrij salicilata koji se tada koristio u liječenju.

Nakon nekog vremena, Arthur je nekim čudom dočekao rusko oslobođenje,  preselio se prvo u Berlin a potom u Bavarsku.  Tu je skupio snage i ponovi ono što je napisao u pismu Bayeru,  no ovog puta je pismo poslao u Die Pharmazie. Do bolnih potankosti detalja opisao je proces sinteze i kako je Felix Hoffman, tada neiskusan kemičar, samo radio po njegovim uputama.

I opet se nitko se nije osvrtao. Sve dok 2000-te godine Walter Sneader nije iznio sve dokumente, uključujući i dijelove dnevnika u Bayeru te nekonzistentnosti priče oko Felixa Hoffmana, koji nije bio ozbiljnije spominjan sve do „arijevizacije“ Njemačke. Mit oko Felixa Hoffmana i motiva oko njegovog bolesnog oca bio je srušen. Ili nije?  Na Bayerovim službenim stranicama dan danas se ne spominje čak niti moguća kontroverza, čak ni mogućnost kako je istina imala sasvim drugačije lice.

 Eichengrün nije mogao niti biti svjestan koliko će priča oko jedne male molekule biti toliko komplicirana. Nije bio svjestan da će postati farmakološki otac cijele generacije spojeva koje danas podrazumijevamo zdravo za gotovo, poput svima poznatog ibuprofena ili diklofenaka ili naproksena. Naša nepravda da barem razmotrimo njegov doprinos proklela je cijelu klasu. Moderni tzv. cox-2 inhibitori poput lijeka Vioxaa bili su veliko i skupo razočaranje koje je koštalo mnoge pacijente i života. A trebali su biti moderna i napredna djeca starih lijekova.

Vrbe. Dale su ljudima samo jedan dio sebe, salicilnu kiselinu, dale nama da se igramo. Inspirirale nas. I dok smo farmakološki uspjeli i naučili toliko puno o našoj fiziologiji, ljudski svakako nismo. Puno će voda mudre vrbe pustiti da prođe preko njihovog korijenja, naučit ćemo se prolaznosti ali hoćemo li se naučiti i pravednosti?

Stribor Marković
plantagea.hr

Facebook komentari

Odgovori