Trend

E moj gladni narode

put Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život. Tim je riječima predsjednik Sabora Žarko Domljan 25. lipnja 1991. godine urbi et orbi objavio usvajanje povijesne Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. I od toga je prošlo 24 godine!

A gdje smo sada!

U Zagrebu je sve tako tiho i mirno, zastava nema, nema ni automobila. Svi oni koji imaju nešto ili nekoga na moru otišli su tamo. Oni ostali koji nemaju nikoga i ništa mogu danas na miru i bez žurbe kopati po kontejnerima pa sjesti u neki prak i proslaviti rođendan domovini, naravno samo ako su našli nešto u smeću.

Lijepa nam je ova Lijepa naša! Gdje god bacite pogled čista ljepota! More, šume, planine, ravnice, divni gradovi, još divnija priroda, plavo nebo i čiste vode, plodna zemlja i bistro more, žitna polja i stari maslinici…. i možemo tako u nedogled, a što je sa životom?

Život je ovdje odavno zaboravljena kategorija. Ono što danas stanuje na ovim prostorima je preživljavanje. Nova borba hrvatskog naroda da ostane na životu. Baš kao 91. opet se borimo za život, ali baš nije sigurno da ćemo ovaj puta dobiti svoju bitku.

Narod je na koljenima, a neki već jedva i pužu. Izmučeni smo, pokradeni, prevareni, iskorišteni i stjerani u kut. Sve one političke elite koje su se redale u tih 24 godine i imale su isti cilj koje se svodi na “kako nekolicini dopustiti sve i kako narodu uzeti sve, a da im se ne da ništa i uz put uvjeri da imaju sve”.

A zapravo sve se je svelo na ono “kruha i igara”, samo bez kruha, jer kruha već odavno nema, nude se samo igre bez granica u kojim je glavno pitanje tko je bio ustaša, a tko partizan. Tu su kost bacili narodu neka se glođe, pa ne vidi kako ih se krade!

Napravili su državu mita, korupcije, bezumne birokracije i još bezumnijih agencija javnog sektora, bijede, laži…. državu bez morala, bez pravih vrijednosti, državu gdje je bolje imati strikana nego diplomu i sise br.5 nego pamet. Državu gdje uplakana majka gleda kako joj dijete odlazi trbuhom za kruhom u neke države u kojima narod nije samo krava muzara koju treba izmusti do kraja. Tužno je čuti te iste majke kako se očajno pitaju gdje to žive.

A nije tako samo uplakanim majkama, tako je i mladim ljudima koji imaju diplomu ali nemaju posla, i radnicima koji rade, a ne dobijaju plaću, i onima na burzi koji će do kraja života biti samo statistički podatak, i svim onim bolesnima koji mjesecima čekaju pretrage i šute u svojoj boli, i onima koji moraju kopati po smeću da bi jeli, i onima koji da bi imali krov nad glavom sada imaju kredite koje ne mogu više vraćati,  i onima koji si ne mogu priuštiti imati dijete jer ne mogu prehraniti ni sebe, i onima izbezumljenim od nameta, poreza, prireza, zakona i inspekcija kojim na čelu piše “KRIV SI”….teško je nabrajati dalje!

Gdje su nas doveli??? A bili smo tako ponosni i gordi i s puno vjere i ljubavi dok smo je stvarali!

A za koga smo je stvorili???

Za sebe, umorne i obespravljene?

Za naš djecu koja odavde moraju otići da bi imali život?

Očito ne!

Pa za koga onda?

Za njih!

Za njihove privatizacije od jedne kune, za stanove, vile, mercedese, jahte, polarne medvjede, umjetnine, bankovne račune, neplaćene poreze, bazene, jastoge, za uhljebljivanje njihovih rođaka, ljubavnica i ostalih potrebitih faca, za saborske mirovine i kupovanje glasova kako bi nam i dalje mogli bacati prašinu u oči i pričati priče da biti će jednom, evo samo što nije: “Ako dovoljno dugo izdržite da nas namirite i mi ćemo biti država blagostanja….jednom!”

Nije ni čudo što nema zastava po ulicama, kada si na koljenima nije ti do slavlja!

Možeš tek tiho izustiti draga državo, sretan ti rođendan!

kolumna-danijela-gasparovic

Facebook komentari

Odgovori