Životne spoznaje

Da li i kako djetetu reći da Djed Božićnjak ne postoji

Tko je rekao da Djed Božićnjak ne postoji?

Prosinac je stigao, blagdani su pred vratima. Ovo vrijeme u godini vrijeme je obitelji i zajedništva, ali i vrijeme kad se određena pitanja pojavljuju djeci i roditeljima s kojima svakodnevno radimo. U ovom tekstu izdvojit ćemo neka od njih i ponuditi odgovore.

1. Kada i kako reći djeci da ne postoji Djed Božićnjak?

Dječji um karakterizira mašta, kreativnost i predivna sposobnost upuštanja u svijet fantazija koje vesele dječja srca. Djeca predškolske dobi uživaju u pričama, bajkama, izmišljenim likovima i čaroliji bilo kad u godini, a posebno u vrijeme Božićnih blagdana. Djed Božićnjak jedan je od omiljenih likova.

Djeca s radošću iščekuju njegov dolazak, sastavljaju popis želja, trude se biti dobra i silno se obraduju kad pod Božićnim drvcem ugledaju darove koje im je Djedica donio. Roditeljima često bude žao razbiti ovu čaroliju svojoj djeci te ponekad strahuju da će povrijediti dijete kad mu kažu istinu, odnosno da će se dijete ljutiti na njih što su mu „lagali“. Upravo zato, odgovor na pitanje kada djeci treba reći da Djed Božićnjak ne postoji prilično je jednostavan – nikada.

Djed Božićnjak postoji, samo ne u tjelesnom obliku. On postoji tamo gdje je sve moguće, u našoj mašti i srcima. Djeca će sama početi postavljati pitanja poput “Kako on stigne obići svu djecu u jednoj noći onda kad su spremna?” Vjerojatno će se to početi događati između šeste i sedme godine zbog nove razvojne faze u koju djeca ulaze – faza konkretnih operacija.

Tada djeca pomalo napuštaju svijet mašte i usmjerena su na ono što je konkretno, materijalno i opipljivo. Djeci ne treba lagati, nego im reći istinu na način koji im je prihvatljiv i primjeren u određenom trenutku. Na taj način „otkrivanje istine“ o Djedu Božićnjaku neće biti jedan razgovor, nego puno odgovora na pitanja ritmom kako se ona djetetu javljaju. Poruka koja bi bila prikladna za djecu je da, iako Djed Božićnjak ne postoji kao stvarna osoba koja živi na Sjevernom Polu, on postoji kao simbol ljubavi, velikodušnosti i darivanja, osobito djece i siromašnih.

U trećem i četvrtom stoljeću živio je Sv. Nikola koji je posvetio svoj život pomaganju drugima te je Djed Božićnjak jedno od utjelovljenja njegovog lika. Na taj način živi i dalje, iz generacije u generaciju te preko mama, tata, baka, djedova i drugih odraslih osoba prenosi radost, veselje i Božićni duh djeci na svijetu, kao što će ona jednog dana prenositi svojoj djeci.

2. Kakve darove i koliko darova je dobro djeci poklanjati?

U svakoj obitelji postoje specifične okolnosti po ovom pitanju, poput financijskih mogućnosti, broja djece, svjetonazora, uvjerenja, stila odgoja i tako dalje. Zbog toga nema univerzalnog odgovora na pitanje o darovima koje bi bilo poželjno poklanjati djeci. Možemo radije govoriti o onome što bi darovi trebali, a što ne bi trebali predstavljati, bez obzira radi li se o jednoj čestitci ili o pet novih igračaka. Darovi mogu biti ispunjenje dječjih želja i nagrada za poželjno ponašanje djeteta. Međutim, oni ne smiju biti zamjena za određene stvari koje su dječje potrebe, a to su ljubav, sigurnost, zajedništvo i kvaliteta odnosa s roditeljima i obitelji u cjelini. Bez obzira na materijalne stvari koje djetetu priuštite, ne zaboravite da su pažnja roditelja i zajedništvo (bez obzira na to doživljavate li ga religiozno ili ne) za dijete zapravo najvažniji.

3. Što ako je dijete bilo „zločesto“?

Neki roditelji nastoje odgajati djecu s poticajom da će dobiti darove ako budu „dobri“, odnosno da neće dobiti darove ako budu „zločesti“. Ponekad čak zastrašuju dijete šibom koju nosi Krampus ili sličnim legendama za djecu koja su bila „zločesta“.

Prije svega važno je naglasiti da zločesta djeca ne postoje. Neka djeca su živahna, neka djeca imaju određena nepoželjna ponašanja, čak i ponašanja za koja možemo reći da su loša – no to ne čini dijete lošim. Dakle, uvijek nastojimo razdvojiti osobu od ponašanja. U redu je da se djeci ukinu neke povlastice kao posljedica nepoželjnih ponašanja, no nije u redu zastrašivati dijete i činiti ga nesigurnim u roditeljsku ljubav. Tako dijete može „izgubiti“ poklone i nagrade, ali ne i uvažavanje od strane roditelja, roditeljsku ljubav i povezanost.

4. Što ako su mama i tata rastavljeni?

U Hrvatskoj se rastaje svaki treći brak, a mnogo je djece čiji roditelji nikad nisu bili u braku, no živjeli su zajedno pa su se u jednom trenutku razišli. S obzirom na to da nemamo podatke o broju takvih razdvojenih parova, ne možemo znati točan broj djece koja prolaze kroz roditeljsku separaciju.

Znamo da se radi o puno djece, u SAD-u preko 40 posto njih. Kad se roditelji razilaze, važno je imati na umu da dijete nije izgubilo dom, nego da je dobilo dva doma – dva kreveta, dva Božićna drvca, dvije proširene obitelji. Osim u slučajevima kada je jedan od roditelja zlostavljač, odnosno šteti zdravlju i sigurnosti djeteta, u najboljem je interesu djeteta da ima oba roditelja.

Iako možda postoji tisuću razloga zbog kojih drugi roditelj nije savršen, važno je da je dovoljno dobar i da je jedini tata ili jedina mama koju vaše dijete ima. Iako možda kao bivši partner/ica drugom roditelju zamjerate puno toga, vaše dijete ga/ju voli i treba. Bez obzira na to što možda ne morate omogućiti djetetu kontakt s drugim roditeljem za vrijeme blagdana, ako drugi roditelj nije ugrožavajući za dijete, svakako vas potičemo da ostvarite njegovo pravo na oba roditelja u svakom smislu.

Najbolji Božićni poklon koji možete ponuditi svom djetetu je poruka da oboje više volite zajedničko dijete nego što ne volite jedno drugo kao partneri. U protivnom dijete se može osjećati odbačeno, nepoželjno i ostavljeno, što su emocije koje ne želimo svojoj djeci bilo koji dan u godini, a posebno na Badnju večer i Božićno jutro.

Piše: Mia Roje, mag.psych.
Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Facebook komentari

Odgovori