Trend

A što se tu zapravo ima slaviti??

Danas mi je rođendan. Ok, kada ti je rođendan onda ti ga svi čestitaju i dobiješ puno lijepih želja, malo manje poklona, a još manje baš dobrih poklona, a na tebi je red da sve počastiš. Tako to nekako ide kod nas. U Americi imaju drugačiju priču. Kada je nekom rođendan onda ga svi maze i paze, izvode na partije i večere….!

Zapravo, bilo kako bilo meni je slaviti rođendane pomalo čudno. Kada se malo bolje zamisliš što se tu zapravo ima slaviti?

Slaviš dan kada si se rodio. Iako te nitko ništa nije pitao, niti si se ti išta trudio. Trudili su se mama i tata dok su te pravili. Oni su glavni i odgovorni za taj velik dan. Ti si tu samo “posljedica”.

I onda se tako u jednom trenutku dogodi da izletiš iz jedne čudne “stvari” u ruke liječnik koji te podigne u zrak i pljesne po guzi da dođeš sebi. A zapravo od tog dana teško da više ikad dođeš sebi.

I eto ti na, sad bi taj trenutak trebali slaviti svake godine. Pa kako da ga slavim?

Kao prvo nije bio baš neki trenutak, da se možemo sjetiti tog događaja vjerojatno bi cijelog života živjeli u traumi, a kao drugo zašto da slavimo godine i zašto ih uopće trebamo brojati.

Baš nas nekako smetaju. Kada si klinac onda jedva čekaš da narasteš i stalno pitaš kada ćeš smjeti ovo, kada ono. Koliko god puta spavaš one nikako da se pomaknu. Čini ti se da godina traje vječnost. Sve dok ne uđeš u dvadesete.

Tada si mlad i lud i ne razmišljaš o prolaznosti vremena. Pa jedva si dočekao da prođu i da postaneš “odrastao”i da imaš konačno pravo izlaziti i vraćati se doma kada hoćeš. Kakvo olakšanje.

I kada konačno odahneš i pomisliš da si došao na svoje, prođeš par ljubavi, završiš faks, zaposliš se i udare te tridesete. Odjednom ti više nije svejedno. Tridesete zvuče nekako ozbiljno pa se i ti uozbiljiš a zapravo nemaš pojma što bi s tim tridesetima. Gasiš one svjećice na torti i svaki puta se pitaš, što trebam sada? Jesam li pametniji, otmjeniji, zabavniji? Razmišljaš kako si utrošio svoju godinu i jesi li mogao bolje? Gasiš svjećice, gledaš u one brojke i odbrojavaš si život. A brojke samo rastu i ne prestaju!

I one tako idu i idu i čini ti se da te svjećice gasiš sve češće i češće, i ne okreneš se a godina je već prošla. Ti slaviš jer se to eto slavi, a da i sam ne znaš što to slaviš. Slaviš li što si preživo jednu godinu ili što te čeka nova, a zapravo ne znaš da li te uopće čeka, i ako te čeka što te to čeka.

Zato ja nekako ne slavim rođendane. To ne znači da ne volim slavlja. Obožavam ih ali sam naučila da su najbolja slavlja ona koja se dogode spontano, ili ona kada odlučiš proslaviti neki svoj bitan dan kada si jako sretan i želiš svoju sreću podijeliti s drugima, ili kad ničim izazvana skupiš svoje prijateljice na čašu vina pa ostanete do jutra. Slaviti život kada ti se slavi, na ovaj i onaj način!

Puhanje svjećica i brojanje godina….eto tko voli neka puše…a za sve nas ostale puhanje ostavljamo vjetru neka se igra s oblacima ili mrsi kose u vrućem ljetnom danu. Za moj pojam to je sasvim dovoljno! 

Facebook komentari

Odgovori